YuGuernica

05.10.2017.



Bio sam naumio ne laćati se pera još neko vrijeme, barem dok ne prođe prvi mraz, ali teško naumu preživjeti te gudure balkanske svakodnevice. I dozovu me one tako, a da još ni u papuče nisam uskočio, kamoli stigao naoštriti pero. Tako me posve nespremnog dočekao oporbenjački bijes na izjavu srbijanskoga ministra obrane Aleksandra Vulina.


U svakom građanskom ratu postoji onoliko istina koliko postoji strana u građanskom ratu. I da vas ja sada uvjerim da je srpska istina i istina hrvatska odnosno da je hrvatska istina, istina srpska, niti je ispravno niti je moguće niti to treba raditi. Nikada se mi nećemo moći dogovoriti oko toga. Oko Oluje primjerice, za nas će Oluja uvijek biti najteži i najtužniji dan, za mnoge u Hrvatskoj ona će biti veliki važan i lijep dan. Ono što trebamo govoriti, ono što trebamo raditi, ono što ima smisla, to je ajde da vidimo kako će ljudi ovdje bolje živjeti.


Pažljivi promatrač mogao je primijetiti da je ovo (bila) jedna od pomirljivijih Vulinovih izjava u kojoj je vojno-redarstvena akcija Oluja samo "najteži i najtužniji dan", a ne "ništa više od zločina i pogroma", kako je to svojedobno izjavio za jedan beogradski dnevnik. I dok se Vulinova retorika mijenja, u Hrvatskoj se i nadalje skače na sam spomen kovanice građanski rat. Kao da mu se time oduzima sav užas i nečovječnost, kao da se brišu na tisuće smrti i zatočeništava, na tisuće krivnji i krvnika i kao da se time, u najmanje ruku, vrši veleizdaja. Od toga kako kvalificirati neki oružani sukob Hrvatska i ostale zemlje u okruženju imaju daleko veći problem: kako zločince dovesti pred ovozemaljski sud prije nego što negdje spokojno budu pometeni zakonima prirode. Dok žrtve svjedoče kako žive pored vlastitih krvnika, političari s obje strane Dunava jedni drugima ruše stilske figure. Ni najmanje ne izgleda kao da su zabrinuti pitanjima koja se sama po sebi nameću:


1. Kakav je rezultat njihove politike na temu rata (koliko je zločinaca osuđeno, koliko domova obnovljeno, koliko izbjeglih vraćeno, koliko žrtava obeštećeno?)?
2. Kakav su život i starost osigurali svojim građanima? Hoće li moći preživjeti od svojih nepovlaštenih mirovina?
3. Kakvu su budućnost osigurali onima čije vrijeme dolazi ili će tek doći? Hoće li morati napuštati svoja ognjišta u potrazi za boljim životom na nekom drugom kraju svijeta?


No vratimo se još malo tom nesretnom određivanju.

Problem s kvaliciranjem bilo kojeg sukoba (i općenito dvostrukim mjerilima) nije od jučer. To stanje da se ubojice dijeli na zločince i heroje (ovisno o strani uz koju se osobno pristaje) vidljivo je i iz povijesti atentata: hladnokrvne ubojice dobivaju biste i ulice i slavi ih se kao borce za slobodu (čak i kada su svojim činom neposredno uzrokovali na tisuće i milijune smrti). Oružanim sukobima na prostoru bivše Jugoslavije nije lako dodijeliti karakter, a što je vidljivo iz temeljne poteškoće određivanja jedinstvenog općeprihvatljivog datuma početka rata/ratnih sukoba u Hrvatskoj (udžbenici predlažu i po tri različita datuma) te definiranja građanskoga statusa (i vječne zagonetke kada je prestao postojati jugoslavenski građanin).

Iako u Hrvatskoj brojevima, datumima i temeljnim pojmovima nisu baš nešto vješti (pa onda Eurostat ne dobiva ispravne, a Europska komisija potpune podatke), nimalo vještine ne zahtijeva provjeriti definiciju građanskoga rata:


Građanski rat je oružana borba antagonističkih (klasnih, nacionalnih, vjerskih, političkih) društv. skupina unutar jedne države. Javlja se kao posljedica nagomilanih i neriješenih ekonomskih, socijalnih, polit. i drugih proturječnosti u društvu. Odlikuju se oštrinom i bezobzirnošću u izboru sredstava i načina borbe. Razlikuje se od oružanog ustanka duljim trajanjem i boljom organizacijom zaraćenih strana. Sve velike revolucije u povijesti odvijale su se u obliku građ. rata ili pak s njegovim elementima. (Hrvatska enciklopedija Leksikografskog zavoda Miroslava Krleže)


Neovisno o osobnoj (pre)osjetljivosti, stupnju domoljublja ili razini ideološke ostrašćenosti , neke su stvari neosporne:


1. oružani sukobi započeti su u Hrvatskoj kao saveznoj jugoslavenskoj republici (Josip Jović ubijen je 31. ožujka 1991. kao građanin SFRJ jer je Hrvatska suverenom državom u smislu međunarodnoga prava to postala tek 8. listopada 1991.; tako, uostalom, stoji i u presudama najviših hrvatskih sudova)

2. referendum o hrvatskoj samostalnosti, kao uvjet pokretanja odcjepljenja, održan je tek 19. svibnja 1991., što je punih deset mjeseci nakon postavljanja prvih barikada u kninskoj okolici (17. kolovoza 1990.). I jedni i drugi (glasači na referendumu i balvanaši) bili su u statusu jugoslavenskih državljana i u tom su se svojstvu našli na suprotnim stranama

2. u samim počecima oružanog sukoba Jugoslavenska narodna armija bila je jedina službena (ustavom propisana) vojska, a Hrvatska je kao federalna jedinica u samom civilnom i vojnom vrhu imala svoje predstavnike (kako ih uklopiti u priču o agresiji?)

3. oružane su sukobe započeli građani SFRJ (sa ili bez republičkog državljanstva SRH); oni koji nisu sigurni, slobodni su provjeriti datum prestanka jugoslavenskoga državljanstva

4. rat za neovisnost podrazumijeva da određeni prostor (još uvijek) nije suveren te samim time pojam agresije postaje neprikladan s obzirom na to da podrazumijeva "neizazvan napad na tuđu zemlju, osvajanje tuđeg teritorija, odnosno protupravna uporaba oružane sile neke države protiv suverenosti, teritorijalne. cjelovitosti ili političke neovisnosti druge države; oružani napad na teritorij druge države, kojim se krši međunarodno pravo" (ako prihvatimo čin agresije, gdje su sudske presude civilnom i vojnom zapovjednom lancu i zahtjevi za ratnom odštetom?)


Sve navedeno nipošto ne osporava hrvatsko pravo na samoodređenje i odcjepljenje (za razliku od katalonske regije, ovo je pravo proizlazilo iz samog ustava) i borbu za neovisnost. Također ne umanjuje ništa od onoga što rat kao takav podrazumijeva (nevine žrtve, zločinačke namjere, destruktivne ideologije, pojedinačnu krivnju i kolektivnu odgovornost), nego samo pomaže u demistifikaciji i demitologizaciji u osnovi jednostavnih pojmova i simbola i njihove zlouporabe u dnevnopolitičke svrhe (možemo to nazvati i oblikom pseudodomoljubnog zamagljivanja stvarnog stanja).
Ta su dnevnopolitička kukurijekanja protjerala mnoga osobna iskustva (pozitivne slike iz socijalističke prošlosti) i uvjerenja (obično ona koja jugoslavensku državu nisu nužno smatrala tamnicom naroda) obilježena mjernom jedinicom za antihrvatstvo prema kojoj nije moguće dijeliti isto poštovanje prema životu pod različitim grbovima. Upravo je poštovanje ključni sastojak koji nedostaje tom uzavrelom balkanskom kazanu, a na tragu je onoga što Vulin spominje u svojoj izjavi: oko povijesnih se istina, a njih ima onoliko koliko ima svjedoka (većinom nepouzdani), tumača (uglavnom ideološki obojeni) i dokumenata (nerijetko nevjerodostojni i nepotpuni) nikada nećemo i ne moramo složiti.

Međutim, ono što malo tko od svih tih glasnih primjećuje jest da neslaganje oko povijesnih istina, pa tako i teza o građanskom ratu, dolazi i s hrvatske strane od samih povjesničara (i pojedinih političara) koji različito tumače karakter "prvog juriša". Za to vrijeme majka mojeg školskog kolege, nekada dobrostojeća gospođa s pristojnim radnim mjestom, bogatim društvenim životom i psima s pedigreom, a sada domoljubno ponižena (ali ipak sretna što još ima krov nad glavom), nastavlja prebirati po najnovijim artiklima iz obližnjega kontejnera kao reprezentativni primjer "uspješnosti" unutarnjih politika. Ni o onoj vanjskoj ne treba mnogo trošiti riječi: unedogled otvorena granična pitanja, nesuvisli prijepori sa susjedima i blokade, propale arbitraže, presuđeni milijuni eura odštete zbog propusta domaćeg pravosudnog sustava (vrhunac je zatajenje Hernadijeve tužbe protiv Hrvatske), zadržavanje viznog režima za hrvatske građane (jedinica iz vještina lobiranja), mlaka briga o hrvatskoj manjini mahom nepriznatoj diljem nekadašnjih jugoslavenskih zemalja (čak ni tamo gdje je prisutna od 16. stoljeća). I stoga je otužno kada političari i ostale dežurne duše zaviruju u tuđa dvorišta, a zanemaruju što se govori ili podiže unutar vlastite ograde.




[transliteriran tekst sa slike lijevo:
Na ovom mestu 2. maja '91 poginuo je Vojislav Milić prva žrtva rata u Borovu
Na koreji kraj
Dunava levo
i ulazak je u
Borovo selo
gde se mutni
sastaju oblaci
tu padoše
krajiški junaci
živote su dali
za slobodu
za slobodu
srpskome narodu
slava im
]

[transliteriran tekst sa slike desno:
Ovde počiva
Vukašin Vule Šoškočanin
tragično preminuo u talasima Dunava u 32 g. života
15. maja 1991. komadant odbrane Borova sela
za narodnog junaka
proglašen na velikoj narodnoj srpskoj skupštini
u Belom Manastiru 25. septembra 1991. godine.
I sada gledam Borovo rođeno moje selo, braću
sestre i srpske borce moje. Bitke biju žestoko
ponosno dižu čelo i srpske zastave visoko
i tvrdo na srpskoj zemlji stoje
]


Ali znate što, silno se uzdam u zaključke Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima jer onoga momenta kada ti zaključci budu doneseni, nestat će svi hrvatski problemi: police socijalnih dućana opet će biti pune i spremne, ali ovoga puta za afričku, iračku i sirijsku djecu (jer hrvatska više neće biti gladna), na kolodvore će nahrupiti povratnici iz Kanade, Njemačke ili Irske, zavod za zapošljavanje više neće imati za koga raditi, obitelj će biti valjano definirana, G20 samo zbog Hrvatske postat će G21, a Vučić, Vulin i Dačić pripazit će da ne ponove ono što govore pojedini povjesničari i političari s ove strane Dunava.

<< Arhiva >>