Životna igraonica

Politika je čudna stvar, natjera vas da joj služite, a da ni sami niste svjesni kako vam je u međuvremenu isisala mišljenje. Pod njezinim utjecajem ljudi postaju ili naivni papci ili poludivlje zvijeri. Naprosto nema sredine. Svaka se budala danas može baviti politikom, pod krinkom da radi za narod zapravo si osigurava trajniju egzistenciju, a ako je nešto više snalažljiva biračima se višekratno može nasmijati u brk, a da ovi ni ne shvate o čemu se radi. Da, oni se s nama oduvijek šale. Na naš račun. Koliko glupi ili ustrašeni moramo biti da nam naređuje netko tko je umno i moralno ispod naših stopala? Tko nas tjera da ispunjavamo njihove naopake ciljeve i održavamo uvrnutu stvarnost kako im ne bismo skinuli osmijeh s usana i probudilli u njima furiju? Katkada borba za čisti opstanak ili za barem malo više dostojanstva.
Teško je biti siromašan američki vojni obveznik koji želi na studij jer najčešće može na samo jedan način: postati dijelom invazije koja je do danas iscijedila državni proračun za 162 milijarde dolara. Tim se novcem moglo učiniti štošta korisnog (riješiti problem milijuna ljudi bez zdravstvenog osiguranja, suzbiti ekspanziju novih beskućnika koje su u taj status doveli nepovoljni krediti, ispraviti traljavo zbrinjavanje žrtava Katrine itd.), no ulupalo se u ništa. Zapravo, u grobove.

Kada priroda ruši, ne pitamo isuviše jer znamo da nema tko odgovoriti, nego se ponizno pokoravamo toj nesavladivoj snazi, no kada ruše zemaljski bogovi, ne pitamo jer znamo da, iako puno njih ima za odgovoriti, naše pitanje nije dobrodošlo. Sinovi i kćeri odabranih ne moraju u rat koji su blagoslovili njihovi očevi, pošteđeni su svega što život nosi a što im ne odgovara, i najveća im je briga da ne naruše javni privid o sebi jer su uz malo vlastite sreće i puno tuđe gluposti postali institucijom koju se neupitno štuje. Ona druga djeca do svoga cilja mogu tek kao oruđe (pa i oružje) u rukama drugih, pristaju voditi tuđe bitke koje počinju doživljavati svojima pa postaju nevjerojatno svirepim borcima neoimperijalističkog doba.

Njihove želje nisu jeftine, a zdenac želja, iako u pustinjskome pijesku, nije teško pronaći. Kao da jedno izvire prema drugome. Odabrani znaju kako onemogućiti da se ovi slučajno ne mimoiđu, nude instant junaštvo uvjeravajući ih da to čine kako ne bi iznevjerili pretke i kako bi im potomci na čemu imali biti zahvalni, a od njih se samo traži da odu na zadane koordinate. Za svoju odanost na njihov će račun sjesti ona magična svota zahvaljujući kojoj će danas-sutra, ako ne zaglave, postati akademskim građanima. U pravoj valuti to izgleda ovako: prosječna se godišnja školarina u SAD-u kreće između 10 i 20 000 $ (državni) odnosno 15 i 25 000 $ (privatni). To je, dakako, samo prosjek jer najjeftinije možete studirati za 5000 $ (državni), a naskuplje za 30 000 $ (privatni). Koliko je koje zanimanje financijski vrednovano, pogledajte sami.
No, ovo zapravo i nije tema o lošoj politici, propalom ratu i odabranoj dječurliji. Ovo je tema o previsokoj cijeni koju plaćaju svi koji se moraju pokoriti tuđoj volji jer o njoj ovisi njihov opstanak, a da s tim nekim ne dijele ni život ni ideale. O žrtvama koje na kraju jedna drugoj nanose bol osvećujući se tako onima koji su ih natjerali da se srame sami sebe, a da dotični i nisu toliko odgovorni koliko stado koje im je dalo legimitet.

<< Arhiva >>