Svakoga nas dana, bez obzira radi li se o tiskanim ili elektroničkim medijima, bombardiraju različitim dijetetskim proizvodima. Izuzmemo li katastrofalno stanje u svijetu (svake godine 25 milijuna ljudi umre od gladi, a među njima 6 milijuna djece mlađe od pet godina, dok se istodobno baci 12 tona hrane) i osvrnemo li se na Hrvatsku gdje 1/3 kućanstava živi u siromaštvu, a više o 1/2 njih ne može pokriti mjesečne troškove života, pitam se, ne rugaju li proizvođači, možda čak i zajedno s onima koji nemaju mjere u jelu i piću (obzirom na 87% rimokatolika podsjećam da je peti od sedam glavnih grijeha upravo neumjerenost u jelu i piću), siromašnima i gladnima. Dok jedni žive u siromaštvu i umiru od izgladnjelosti, drugi zbog svoje proždrljivosti troše ogromne svote na razne preparate za topljenje masnoće ili jednostavno, nota bene, dobrovoljno odbijaju hranu, iako je njihov jedini problem štop ne znaju potrošiti kalorije koje su unijeli u organizam odnosno nemaju ih ni gdje utrošiti. To je, svekupno gledajući, već teži psihološki poremećaj, skromno ću zaključiti. Biti mršav je možda trend, ali u svijetu koji ne poznaje ni glad ni bolest. Drugim riječima, mitologizirani svijet koji ne poznaje stvarnost i u kojemu su ljudi svedeni na stvari.

Jasno mi je da je hrana užitak, da je svaki obrok, krenuvši od najmanjeg pa do onog glavnog, pravi mali obred, ali neumjerenost je uglavnom odlika onih sebičnih i samodovoljnih kojima je najteže same sebe staviti pod kontrolu. No, pustimo njihove"grijehe", oni ionako plćaju svojom prvorazrednom naivnošću. Bitnije je to što se takve ljude ne educira kako da kontroliraju svoj tanjur, već se zarađuje na njihovom problemu koji sve više klizi prema onom zdravstvenom, i to najčešće sredstvima koja uopće nisu siguna. Naime, poznato je da mnoga od njih izazivaju srčani udar, povišenje krvnih tlakova, napadaje panika, različite halucinacije, nesanicu, nagle promjene raspoloženja koje gotovo dovode do histeričnosti te druge bolesti i simptome. Službena statistika UN-ovog odbora za nadzor narkotika kaže da se takvim sumnjivim preparatima zaradi i do 30 milijuna funta godišnje, zloupotreba takvih proizvoda nadmašila je i zloupotrebu kokaina i heroina.
Ono što još više zabrinjava jest da se na takve preparate odlučuje osobe tjelesne težine od (gotovo zanemarivih) 60 kg, iako se preparati za mršavljenje (točnije lijekovi) liječnički propisuju ljudima tjelesne težine preko stotinu i više kilograma.


Citirat ću zanimljiv dio iz intervjua s dr.sc. Ignacom Kulierom, jednim od najpoznatijih hrvatskih nutricionista koji govori o besmislenosti preparata za mršavljenje i nužnoj samokontroli.

Dakle, ključno je sljedeće: ljudska proždrljivost s jedne i beskrupuloznost proizvođača takvih proizvoda s druge strane. Edukacijom jednih bi se zatvorila slavina drugih. Za prve bi to značio zdraviji život umjerena čovjeka koji ne misli samo na sebe, a za druge prestanak egzistiranja na tuđoj neumjerenosti (iako je očito da su i sami neumjereni samo što im je objekt neumjerenosti nejestiv).
Današnji su ljudi nenaviknuti na skromonost, gotovo je se patološki boje. Smatraju da su time manje vrijedni u društvu koje se mjeri novcem, a počiva na snazi zajednice. I kada ne mogu podnijeti taj financijski teret, oni ne žele da ih se doživljava kao skromne pa žive iznad svojih mogućnosti. Smisao blagdana im je prejedanje, smisao obiteljskih slavlja je prejedanje, smisao života je prejedanje. A neki nemaju ni blagdana, ni obitelji, ni život dostojan čovjeka. Zašto moramo misliti na druge? Zato što nismo sami na svijetu, zato što je naš život ovisio o životima drugih (prvenstveno našim roditeljima) i ovisit će o drugima (šefovi, suradnici, jednoga dana i bolničari ili njegovatelji - drugim riječima nismo ni sami sebi dovoljni da bismo funkcionirali) i dužni smo (iako mi to ne moramo tako smatrati) drugima dati iste šanse ili barem ne biti neukusnima. Da, neukus je kupovati alibi za svoju neumjerenost, a istodobno se praviti kako je izdvajanje kunu-dvije osiromašenje kućne riznice. Jednom mi je susjeda rekla da bi rado pripomogla, ali kako zna da je pet kuna premalo i da od njih nitko neće imati koristi pa stoga nema smisla da ih izdvoji. U tom je trenutku možda tisuće ljudi pomislilo tako. Dakako, nitko ne misli da bi građanstvo trebalo biti humanitarnom zakladom, ali bi još manje trebalo biti socijalno neosjetljivo i rasipno gledajući samo kako da zadovolji svoje hireve. Ne u društvu u kojemu, navodno, religija i njezine institucije imaju toliki (ogromni) utjecaj.


Odličan tekst doc. dr. sc. Irene Colić-Barić o zabludama i mitovima vezanima za preparate za mršavljenje - pročitajte ovdje.