Kmetovi s Karpata

30.09.2008.



Baš si razmišljam kolike sam vražje sreće imao što mi neki balkanski poslodavačić, koji je očito tek nedavno prešao Karpate, nije postavljao osobna pitanja kada sam prvi put tražio svoje radno mjesto pod suncem. Svaki me put iznova zateče saznanje o pitanjima koja se postavljaju kandidatima za posao. Ono što mi najviše upada u oči jesu pitanja o narodnosti (neki još uvijek žive u zemlji šest narodnosti) i vjeroispovijesti (navodno da znaju koje blagdane zaposlenici namjeravaju slaviti). Naravno, ni ovaj se bezobrazluk nema kome prijaviti jer je neučinkovitost najveća mana društva u kojemu se ni ustaški simboli ne mogu pravovaljano sankcionirati s obzirom da ih zakon izrijekom ne spominje. Kao da nije dovoljno što je teško pronaći bilo kakav posao, što nam agronomi i upravni referenti vode glavnu riječ u politici i medijima, već mora i neki dojučerašnji kmet, a sada feudalčić zadirati unutar četiri zida. Ne znam što bih odgovorio, ali zasigurno nešto da ovaj feudalčić izgubi volju za postavljanjem defektnih pitanja. Zašto bi taj netko, a možda veliki nitko, morao znati kako se etnički izjašnjavam? Hoće li to utjecati na moju učinkovitost? Hoću li manje raditi ako se izjasnim kao Srbin, Židov, Albanac? Možda nekome tko godinama čeka okamenjeni radnički kruh mogu prodati priču da to čine stoga kako bi znali koje državne blagdane dotični slavi, no tko pita Pupovca slavi li Oluju pa je ipak dogurao do parlamenta. S druge strane, kakav odgovor o vjeroispovijesti odgovara poslodavcu? Treba li prvo znati njegovu vjeroispovijest kako se ne bi dogodilo da izgubite šansu za posao zbog nekog ludog vjerskog fanatika ili pak zagrižena nevjernika kojemu sam spomen religije izaziva probavne smetnje. Naravno, nisu to sva sporna pitanja, ima tu i pitanja o budućem potomstvu, glasovanju na izborima, generalu Gotovini, itd. Nažalost, ovim feuadalcima, dojučerašnjim kmetovima, ni zakon ne može stati na kraj jer ni pojedinac nije zainteresiran za pravdu, a kamoli kolektiv kojega svake četriri godine kupuju istim bombonima u različitoj ambalaži. No nije samo problem u feudalcima, dojučerašnjim kmetovima, već i u onima koji im trebaju služiti. Nakon korumpirane epizode zagrebačkoga sveučilišta (ima li u Hrvatskoj uopće i tih bijednih 7% visokoobrazovanih) i saznanja kako preko 80% studenata vara na ispitima (biste li vi sutra išli takvom liječniku, pravniku, ili psihologu?), pravo je pitanje na koju to radnu snagu ovo društvo računa? Berače pamuka na asfaltu? Budimo otvoreni, niti su nam poslodavci bogznašto, dobar dio njih su iskompleksirani tirančići bez građanske i poduzetničke tradicije koje je izbljuvao politički elitizam i kojima počesto nedostaje obrazovanja i samokritičnosti, a radništvo je obično isfrustrirano očajnim uvjetima rada i ponašanjem onih napuhanaca iznad njih koji su prešli kratak put od opanka do cipele. Dok vlast ganja generala Zagorca (a gdje su ostali profiteri s burgovima iz kojih se smiju naivnom puku) zbog pronevjere koja nije imala veze ni s jednom od njezinih razina, već isključivo naivnom dijasporom koja je slijepo vjerovala da će vlast u Zagrebu biti bolja od one beogradske, a na kraju je ispalo još i gore (samo ih je rat spasio debakla), hrvatski radnik se osjeća kao da je jedino pravo koje ima ono kojim ne postiže ništa - pravo glasa odabrati gore od goreg.

Vrtovi ideja

28.09.2008.



Počesto čujem kako pojedinci koji rade u medijima (poput novinara i inih) vole proviriti na forume i blogove. Kažu: da vidimo reakciju odnosno osjetimo puls javnosti. Na forumima reakcije javnosti i nisu neka reprezentativna slika. Prije svega zbog toga jer su tamošnje rasprave preslika opskurne gostionice u kojoj se oko iste čaše trećerazredne kapljice okupljaju zastupnici propalih ideja starih preko pola stoljeća. U sjeni keramičkih pločica i jeftina namještaja, s podom nalik kolodvorskom, ovi zanesenjaci u prošla svršena vremena nikako da stave točku na kraju svojih rečenica. Dok se sadašnjost pretapa u budućnost koja nije izgledna, oni inzistiraju na starim bojevima dajući tako legalitet mišljenju uopće. Međutim, blogovi su daleko od takvih opskurnih mjesta, dapače, pravi su vrtovi ideja. Medijski radnik s nedostatkom ideja u njemu lako ubere pravu inspiraciju, a da nije ispustio ni kapljicu znoja. I slučajni prolaznik ulicama virtuale može zamijetiti kako ima više duha i ideja u jednom od vrtova, nego u većini studija, a anonimno smilje i bosilje pokazuje veću kreativnost od onih čija su imena na svakom koraku. Po njihovim pokušajima pisanja među anonimnima, ne može se ne zamijetiti klonulost ideja i da se ne bave poslom kojim se bave, teško da bi pojedini od njih imali ikakvu publiku. Katkada je zanimljivije pročitati kako nekome nisu uspjele punjene lignje, nego je li neki javni biser zasjao punim sjajem i oduševio nazočne. Jesmo li na nišanu onima bez vizije (političari) i ideja (javne osobe) koji od nas uče kako se ne osramotiti? Jesmo li vrt ideja koji se u svojoj nezaštićenosti bjesomučno eksploatira kao javno dobro u svrhu osobnog dobra? Znam, puno je pitanja, ali puno je i redaka koje smo ostavili, a da nam nitko ne pruža zaštitu od sunca koje nam prijeti osušiti i zadnju kap ideja.

Samo se invalidno društvo boji invalida

15.09.2008.



Znamo da se ne zna što je gore biti u Hrvatskoj: pas ili invalid. Prve iz vlasnikova hira usmrćuju veterinari, iako im zakon takvo što zabranjuje (kao da je bitno, ha?), drugi su pak osuđeni na stalni podsmijeh i porugu, i to čak od strane liječnika koji ih primaju u ordinaciju kao da su zaraženi smrtonosnim virusom. Ne znam kako biste se vi osobno osjećali da vam laborantica kaže: Uđite takvi kakvi jeste. Što sad? Oni slabovidni i slijepi su se zasigurno susreli sa situacijama u kojima ih liječnik ostavlja da sami napipavaju izlaz. Bogu hvala pa takav primitivluk ne moram osjećati na svojoj koži - taj produkt invalidnog društva koje se boji invalida u tolikoj mjeri da zaboravi kako se, makar i lažno, kune u milostivog Svevišnjeg. Ne zaboravimo, svatko od nas u bilo kojem trenutku može postati ovisan o tuđoj pomoći. Možda tada ne bude nikoga na drugoj strani i možda se o nas budu otresali i i zbjegavali nas kao što to mi činimo danas.
S jedne me strane ne čudi indiferentno ponašanje hrvatskih medija (oni su samo slika nezrelog društva koje nikako da uskladi civilizaciju s mentalitetom), i to napose onih koji ne razlikuju olimpijadu od olimpijskih igara i nije ih stid pokazati kako nisu apsolvirali ni srednjoškolsku građu, no ne mogu se s druge strane ne upitati odakle toliko neukusnog odbijanja nečije uspješnosti tim više što su paraolimpijci u odličjima uspješniji od nekih razvikanih neparaolimpijskih sportaša kojima danas država pokazuje kako je dobra i mila majka, a ne zločesta maćeha koja samo zna uzimati danak i rebalansirati ga. Dakle, koji je točno razlog što paraolimpijske igre nemaju posebno mjesto kao što to imaju i olimpijske igre? Jesu li invalidi pa čak i kada su uspješni sportaši i kada osvajaju najsjajnija odličja (pustimo sada o kojoj se količini napora i vrijednosti rezultata radi), manje vrijedni od Blankice, Dujice i ostalih koji uvijek nekako zapnu pri samome vrhu. Je li problem u tome što paraolimpijci ne žive životima razmaženih zvijezda koje posrću na dopinškim kontrolama, što ne izgledaju kao modeli koji su potencijalna roba za poziranje u Playboyu, Playgirlu i ostalim časopiščićima koji od prosječnih rade nerealno nadprosječne i nismo li navodno dovoljno civilizacijski sazreli da ne nasjedamo na svoje primitivne porive kako je gore biti bez prsta, nego bez mozga jer što je oku milo, nije krivo. Važno je zvati se Simonica, zar ne?

Smokvino lišće

13.09.2008.



Jednom je jedna kolegica blogerica (ispričavam se što se ne sjećam imena) pisala o tome kako je smetaju neprestana "žicanja" komentara. Tu temu mogu proširiti još dvama fenomenima: učestalim ispitivanjima blogera kako im se sviđa blog (koji počesto ima tek nekoliko upisa) i otuđivanje tuđih blogovskih sadržaja.

Počesto naiđem na ankete kojima, moram priznati, ne nalazim smisao, točnije, njihovu propitivanju kvalitete. Pisanje je bloga altruizam prema samome sebi, izvlačenja onoga najčistijeg i najvrednijeg iz sebe obogaćujući pritom one oko sebe. Ako to radimo na taj način i iz tih namjera, je li uopće bitno tko što misli? Izjasni li se većina negativno, hoćemo li odustati od svojih namjera i načina u koje je utkan naš autorski identitet? Naravno da nećemo ili barem ne bismo smjeli. Pa što ako naš autorski rad nije dovoljno izbrušen dragi kamen i što ne sjaji na propisani način. Postavljanje takvih pitanja prikazuje nas kao nekoga tko ili nije siguran u ono što radi ili traži još jednu potvrdu za ono što smatra izuzetnim. Čemu? Ako ne vjerujete u svoju kvalitetu, kako će vam drugi vjerovati i biti skloni.
Da zaključim, ako ispunjavamo ove stranice zbog sebe, nismo li mi sami dovoljno jamstvo da ima smisla to što radimo - ne rejting, ne komentari, ne nagrade - oni su samo sateliti na našoj putanji. A cilj nam je biti i trajati u materiji koju stvaramo.


* * *


Ipak, ovo se, počesto i dobronamjerno anketno pitanje, ne može mjeriti s nečim daleko zabrinjavajućim - krađom autorskoga djela. Možda sam prenaivni stvor, ali nije mi se činilo da bi se toga moglo naći i na ovim stranicama. U svemu mi nisu jasne dvije stvari: Bi li se taj netko želio naći u obrnutoj situaciji odnosno biti pokraden i kako nije svjestan da će se takvo što nečasno brzo i lako otkriti? To nije pitanje krađe kruha zbog koje i nećete iza rešetaka obzirom na njegovu zanemarivu vrijednost odnosno zakonski limit, čak niti utrošena vremena, već energije koja je pokrenula verbalizaciju jedinstvenih misli i osjećaja.
Zakon će biti malo trezveniji i reći:


ZAKON O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA

(NN 167/03)

II. AUTORSKO PRAVO

Poglavlje 1. PREDMETI

Autorsko djelo

Članak 5.

Autorsko djelo je originalna intelektualna tvorevina iz književnoga, znanstvenog i umjetničkog područja koja ima individualni karakter, bez obzira na način i oblik izražavanja, vrstu, vrijednost ili namjenu ako ovim Zakonom nije drukčije određeno.


Da budemo konkretniji, jeste li ikada, možda i nenamjerno otuđili ili su vam otuđili vašu "intelektualnu tvorevinu"? Meni se osobno dogodilo da su me "citirali" bez navođenja autora citata jer su, eto, zaboravili sve osim citata. No zabezeknulo me nešto drugo, jednom nam je profesor na fakultetu kazao da su autori pojedinih naslova ispitne nam literature samo prepisivali jedni od drugih pa da nam i nema smisla čitati djela svih popisanih autora. Ipak, ta se izjava ne može mjeriti s priznanjem jednog drugog profesora koji je kao student dio svoga istraživačkoga rada naprosto izmislio. Puno je toga, smokvinim lišćem, skrivenog pod ovim suncem, zar ne? No jesu li u Adama i Eve skrivali (barem na slikama) nešto nečasno?

Profesionalnim je Srbima opet teško, profesionalni Hrvati se slažu

11.09.2008.



Srpski je demokratski forum ovih dana poslao jadikovku u obliku pismuljka u kojemu skreće pažnju na nikada teži položaj Srba u Hrvatskoj (istina, nikada u povijesti nisu imali 15 državnih tajnika). Zadnja je to u nizu žalopojki kojoj idejni otac Veljko Đakula (nekadašnji član vlade terorističke paradržavice SAO Krajine i nimalo nebitno i još manje začuđujuće - laureat Hrvatskog helsinškog odbora) opet proizvodi umjetne valove. Osim što je nepojmljivo da član onakve vlade bude prvi među najglasnijima o kršenju ljudskih prava (odakle li samo hrabrosti i ideje?!), jednako je nepojmljiva retorika kojom se služi (red neistine, red jadikovke), a koja se prezentira pred domaćom i stranom publikom. Koliko su ozbiljni njihovi zahtjevi govori i činjenica što ih ozbiljno nije shvatio ni Slobodan Uzelac, potpredsjednik Vlade za regionalni razvoj, obnovu i povratak i član srpskog kulturnog društva "Prosvjeta", koji smatra da se dotični nisu bavili onim bitnim, dok su nebitno postavili na krive temelje odnosno da se radi o pismu koje je ispod svake ozbiljne razine. Njegov je stav potvrdio i Milorad Pupovac koji je bio još konkretniji kazavši da u dotičnom Forumu sjede upravo oni koji su krivi za ovakav položaj Srba i koji su prodavali srpsku imovinu bez znanja vlasnika. Naravno, ovom cirkusu nije kraj, već su ga potpisima začinili Ivo Banac (priznao da pismo nije ni pročitao), Ivan Zvonimir Čičak i ostali hrvatski intelektualci. Vrlo je znakovito da intelektualci i političari s ovih prostora odavno imaju položen majstorski ispit iz lažne solidarnosti i uvlačenja u ključanice. Pitanje je samo što rade na drugoj strani umjesto da se pridruže svojim idolima?
Iako Vlada smatra da određeni dio Srba (a tu mislim samo na one koji se grebu za vlast pa ih zovem profesionalnim Srbima) ovim pismom žele poskočiti na listi izbornih favorita, izglednije je da dotični pripremaju teren za ostvarenje autonomije po načertanijama Tomislava Nikolića. Sreća u nesreći je što među hrvatskim Srbima ima dovoljno trezvenjaka da prepoznaju dilentatizam srpskih nadripolitičara i anuliraju uvlakačke potpise profesionalnih Hrvata, a koji nemaju pojma kako je svakodnevno hrvatskim građanima, bez obzira na etničku pripadnost, u surovoj hrvatskoj stvarnosti. Iako stalno, poput papagaja u pretijesnu kavezu, ponavljaju iste otrcane fraze u telefaks formi, previdljivo je postalo kako nemaju veze s realnošću jer malo tko od njih uistinu doprinosi boljem životu kako Hrvata, tako i hrvatskih Srba. Pa čemu onda sve ovo? Posao je samo posao, zar ne? Pa makar i ovakav.

Ima Ga - nema Ga

09.09.2008.



Kada se god susretnem sa svojim prijateljem, inače profesorom društvenih znanosti, naši razgovori završe na dokazivanju postojanja odnosno nepostojanja vrhovnoga bića. Moj prijatelj tvrdi da se znanost i religija susreću i ujedinjuju u Bogu i čovjeku koji je pak stvoren na sliku i priliku Božju, da je Bog ta ključna figura čijom je voljom i zaslugom stvoren svemir. Moj je protuargument da religija nije znanost jer ne koristi znanstvene metode stoga je empirijski (iskustveno ili eksperimentom) nemoguće potvrditi njezine tvrdnje. Osim toga, religija i znanost su predugo bile na suprotstavljenim (gotovo neprijateljskim) stranama (dijelom su to i danas), pa mi je teško zamisliti da bi se susrele i ujedinile u Bogu, a posebno ne u čovjeku s obzirom na to kako je isti presuđivao znanosti i znanstvenicima: jedan, dva, tri, pali. Iako, priznajem, nisam neki uzorni vjernik (ne s aspekta kvarljive konzerve zvane institucija), ovakvi me razgovori uvijek zbune jer je teško ne naći razloge pro i kontra. Ali krenimo samo od ovoga: tko je izmislio koga? Čovjek Boga ili Bog čovjeka? Ako je čovjek prethodio Bogu, što ćemo s debitantima Adamom i Evom i pratećom scenografijom kao što su rebro i zlatni delišes? Kako objasniti poplavu proroka koji su se uvijek pozivali na istog tvorca, bezgrešnim začećem koje je izigralo prirodne zakone ili Božjim sinom koji je je samo još jedan u nizu sinova različitih bogova kojima popularnost neprestano raste kako posljedice ljudskog prebivanja na Zemlji postaju sve pogubnijima? Čini se da je strah najbolji broker na burzi religije koja se može podičiti da dobro trži, iako malo tko zna što ova konkretno nudi i u čije to ime. Ako je Bog prethodio čovjeku, negira li to Veliki prasak, zajedničkog pretka čovjeka i majmuna pa i sam tijek evolucije i zašto bi čovjek, kao savršeno biće stvoreno na sliku i priliku drugog savršenstva, uopće trebao poći putem evolucije zajedno sa svojom životinjskom braćom? Zašto bi hipertrihozno stvorenje najprije na sve četiri skakutalo po drveću, da bi se potom spustilo na tlo kako bi jednoga dana doguralo do gospodina u odijelu koji užurbanim korakom pokušava stići na ranojutarnji kolegij? Što s animizmom, prethodnikom religije kao sustava ili pak šamanima kao prethodnicima svećenstva i crkvene hijerarhije? Tu se nameće jedno bitno pitanje: kako to da već odavno nema proroka, pobožnih mudrijaša koji su obavještavali puk o planovima Svevišnjeg ili bilo koje druge više sile? Možda zato što bi danas malo tko ozbiljno shvaćao pojedince koji pod utjecajem halucinogenih sredstava prenose mudrost s visina. Dijelom i stoga što takvih sredstava ima svugdje oko nas pa nije teško zaći u svijet plinovitih bića. Osim toga, ako je Nostradamus prije pet stoljeća bio još samo jedan mutikaša koji je spretno koristio višeznačje i pjesničku slobodu, kako to ne bi činili i oni petnaest i više stoljeća prije njega s daleko nepismenijim pukom ispred sebe? S druge strane, ako je čovjek stvoren na sliku i priliku Boga, kakav je taj Bog i radi li se o okrutnom biću obzirom da ga baš i nije pretjerano briga za stradanja onih koje je navodno stvorio, a što je u suprotnosti s tvrdnjama kako je Bog milostiv i čije značenje nalazimo i u imenu najmlađega evanđelista Ivana. Pretjeruju li svete knjige kada pišu:


Bog je ljubav, neusporediv, savršen, najmudriji, milostiv, strpljiv, oprašta i dobrostiv je, pravedan i nagrađuje.


Ako Bog i postoji, on svakako ima one osobine koje bi ljudi htjeli imati, ali im njihove osobine (ne mogu reći mane jer je to nametnuta vrijednosna kategorija) to ne dopuštaju jer ljudi ne mogu biti savršeni, u mudrosti su ograničeni, milostivost počesto ne ovisi o njima, a u pravednosti su ometani osjećajima. Bog sve to nije, on je nadčovjek u kojem ljudi nalaze svoju nedostižnu bezgrešnu stranu. Ali opet, što je grijeh i po čemu bilo koja religija kao institucija ima pravo staviti ga u tablice? Je li to ona kojoj je srditost (a ne silovanje) smrtni grijeh? Je li to ona koja je spremna kazniti, a sama čini dovoljno da bude kažnjena?
I danas tvrdim da je religija kao sustav samo još jedan oblik manipulacije i kontrole koji zloupotrebljava strah i naivnost masa (uostalom, svaka usustavljenost je opasnost za individualizam jer ga konzervira i ne daje mu napretka). Indoktrinirana djeca postaju sljedbenicima pokreta koji ne razumiju (zašto djecu onda ne upisati u političke stranke s obzirom da je koncept bespogovorne poslušnosti, izoliranog interesa pojedinca i nametnute nepovredivosti institucije vođe gotovo identičan), uvjerava ih se u postojanje nečega što je čak i smislom nategnuto iskorištavajući nemoć znanosti da doda ispravan odgovor. Prometnuvši se od zabranjene sekte do ljubimice državne aparature (istina, kako na kojoj paraleli), religija je pokazala svu svoju pogubnost: Bog je samo izgovor za mahanje bičem, potlačivanjem i sankcioniranjem, ljubav o kojoj se nekontrolirano lupeta je izgubljena fraza na pragu onih koji je najčešće koriste. Da, oni su prvi koji ne ljube bližnjega svoga (bilo da su ovi neposlušni ocu odnosno da su se oglušili na njegove zemaljske zapovijedi, bilo da su poslušali svoju prirodu i prepustili se nagonima). Upravo je religija, više no itko, čovjeku zabranila da bude čovjekom: nametnula mu moral kojega se ni sama odavna ne drži, lažni osjećaj grijeha i poniznosti i istodobno prognala svaku tjelesnost kao ubojicu duha halucinirajući o svijetu koji opstaje jedino na preklinjanju i poslušnosti jednih i mahanju autoritetom drugih. No, oni nisu prognali materijalizam, bar ne u svojim redovima (i tako bi od istoka do zapada): shvativši da ljubav ipak nije važnija od kruha i da se s pet riba i dva hljeba kruha ne mogu nahraniti, a kamoli uložiti u nekretnine, brzo su se prilagodili svakom ekonomskom sustavu civilnih suvremenika. Na kraju dolazimo do pitanja što je to religija uopće? Kakva je to djelatnost i zaslužuje li toliki ceremonijal, pa čak i državni blagoslov bez da je pružila i jedan dokaz svoje potrebitosti, pa čak i korisnosti. Pozivanje na to kako ista pruža utjehu jest promašeni argument, ako znamo da to područje pokrivaju naši bližnji na laičkoj i medicinski stručnjaci na stručnoj razini. Ili je smisao svega da se mi mali, nezasluženo obični, upoznamo s rajem u kojemu je izuzetno bitno da oni koji komuniciraju s Bogom ne ostanu bez satelitskog prijenosa, internetske veze, mobilnog uređaja, ljubimca na četiri kotača i ostalih vrijednih tehnikalija. Pa nećemo čovjeka pješice i bez navigacije pustiti u raj. Zato i nadalje tvrdim kako je besmisleno proučavanje postoji li Bog ili ne postoji jer je pozivanje na njega samo formalističko prenemaganje koje nema i nikada nije imalo veze s vjerom jer je jedina intencija njezina postojanja bio nadzor nad određenom zajednicom. Zato je dotična i izgubila većinu svojih duhovnih posjeda nakon što je znanost preživjela njezinu lomaču i dokazala da nije samo nebo ono koje donosi odgovore. Usprkos svemu tome, moj profesor je i nadalje uvjeren kako je bitno dokazati postojanje Boga pa se svakim našim susretom nastavlja igrokaz radnoga naziva Ima Ga - nema Ga.

Od žutila do zelenila

07.09.2008.



Neko sam vrijeme bojkotirao pisanje, nekako me vrućina paralizirala u ideji i pokušaju verbalnog buntovništva nad sobom i ostatkom svijeta koji se još uvijek prepucava oko istih prožvakanih tema: Thompsonovih koncerata, iranskog nuklearnog programa, Obamine predsjedničke kampanje. Ipak, sve je to samo bacanje pijeska u oči: urlikanjem oko Thompsonovih koncerata i nebitne obitelji Gotovac se zamagljuje očajno gospodarenje zahvaljujući kojemu svi tonemo u inflaciju i dužničku krizu; bavljenje iranskim razvijanjem nuklearnoga programa pored gro svjetskih silnica koje su takav program odavno razvile (a neke i praktično primijenile na civilima) se skreće pozornost sa sebe i svog arsenala, a sapunicom američkih predsjedničkih izbora koju prepozorno prate hrvatski mediji (kao da će Obama postati njihovim predsjednikom) se nastoji održati iluzija kako je sve dobro u raju i vi u paklu ništa ne brinite. No pustimo njih, više me brine nedavni članak u Jutarnjem listu koji se bavi korupcijom na fakultetima: plaćanjem ispita, pa čak i diploma. Kada tome dodamo promašenu politiku obrazovanja koja obrazuje kadar za otpad, a ne tržište, ostaje nejasno kako se cijeli ovaj sustav još uvijek održava na životu. Dovoljan je jedan pogled na stranice posao.hr i upisne kvote na hrvatskim fakultetima odmah postane jasno o kakvoj se lošoj politici (ako je uopće ima) radi. Ono što je u svemu najžalosnije jest i da je ovih mizernih 7% visokoobrazovanih (podsjećam, u Srbiji je taj postotak dvostruko veći) previsoki postotak jer realno ovome društvu i ne treba toliko visokoobrazovna kadra, a ako provjerite statistike vidjet ćete da je više nezaposlenih među visokoobrazovanima, nego među onima s nižim i niskim stupnjem obrazovanja.
Plana obrazovanja i zapošljavanja, naravno, nema. Od propalog projekta vaučera, ništa se produktivno nije osmislio, osim što se Ministar, iz nepoznatih razloga, divi svemu što potpiše i ne potpiše. Perspektiva mladog čovjeka koji danas napušta sustav obrazovanja je nikakva ukoliko iza sebe nema nekoga tko će mu otvoriti vrata. Javno pričamo o natječajima, tajno dovodimo rodbinu i prijatelje, a dobar dio poduzeća je premreženo krošnjama nekoliko obiteljskih stabala. Mislim da nitko ne bi imao ništa protiv da je ova država nečiji privatni feud, ali na žalost loših oponašatelja Tahija - nije. Da ne pričam napamet, reći ću da je i moje iskustvo gotovo identično. Neću lagati i reći da sam kucao na vrata, jer nisam. Majka je kao vezu našla jednog političara (danas pokojnog). Taj je političar razgovarao s glavnim i odgovornim u jednom državnom poduzeću, a taj glavni i odgovorni s glavnim i odgovornim manjeg odjela koji je onda prof orme razgovarao sa mnom (istina, više je obećavao, nego ispunio). Prvi dan na poslu su me okružili s pitanjem: A s kime si ti u rodu ovdje? Moram priznati da me to pitanje zateklo. No onda je stiglo pojašnjenje: Znaš, ovdje ti svi dođu preko nekoga. No, krasno, to me baš utješilo. Bilo je krasnih ljudi tamo, zanimljivo, svega nekoliko njih s diplomom, a bilo je i onih zlobnika koji su me šutirali kao nogometnu loptu kao i svakog novaka koji nije bio iz njihova tabora. Od tada pa do danas slušam o sebi kao velikom talentu (da, imam i neke nagrade), ali s nedovoljno dobrom vezom da radim na mjestu koje mi pripada stručnom spremom i sposobnošću. Jesam li ljut na ovo društvo? Čemu gajiti osjećaje koji su uzaludni na zajednicu koja se hrani žutilom i koja samo što nije spala na zelenilo. Travnato dakako.

Takozvani

04.09.2008.



Dva su mi dana na forumu bila dovoljna da shvatim kako me taj oblik komunikacije baš nešto i ne zanima. Prvo što mi je predstavljalo napor jest bezbroj istih tema u kojima se traži dobrovoljac za dizajn bloga. Umjesto da se dotični prime uređivanja vlastita bloga, većina radije ide linijom manjega otpora i skršenih ruku sjedeći uz računalo čekaju neku dobru vilu odnosno vilenjaka. Osim što je uređivanje bloga pomoću svih mogućih tutorijala dostupnih na mreži jednostavnije da ne može biti, malo tko se primi čitanja takvog štiva, već radije od samoprozvanih dizajnera blogova čiji je dizajn počesto izrađen u amaterskom Paintu i uglavnom predstavlja kombinaciju tuđih slikovnih zapisa s manje ili više istaknutim zaštitnim znakom o autorskom pravu (podsjećam zaboravljive, čak i kada nije naznačeno autorsko pravo, ono postoji i na temelju njega se može sudski goniti zbog kršenja istog), naručuju u maniri mecene kao da je riječ o Mediciju samom. Osim što priučeni dizajner (a takvih je općenito u Hrvatskoj i previše, dovoljno je pogledati koliko je njih fakultetski obrazovano, a koliko njih se gura u prvi plan uključujući i tzv. celebrityje ne dajući onima koji znaju ni zraka ni prostora) i nije nešto vješt s kistom, a kamoli računalnim programima za obradu slika (treba li spomenuti da ni ne znaju da ne postoje dizajnovi, iako su ih stavili u opis posla?), još manje je vješt prilagoditi narudžbu naručitelju odnosno uskladiti s onime što dotični piše i onime što kao osoba jest. No, već smo navikli da se puno njih bavi svačim pomalo i ničim konkretno, a zašto i ne bi kada je to siguran put do naslovnica žutila koje je prekrilo većinu medijskog prostora, iako vam nitko živ koji participira u njemu neće to priznati.
Prije nekog sam vremena dobio niz pozivnica ne neke forume. Čovjek iz znatiželje pogleda njih nekoliko i shvati da mu je bolje tražiti razlike u jajima, nego u forumima. Imam dojam da danas svaka zgrada ima svoj forum, a razlika među njima je samo u broju aktivnih korisnika. U načelu je to desetak aktivnih koji forum uglavnom koriste kao MSN, osim kafenisanja teško je naći zanimljivog štiva, a osim toga, takve su male grupice same sebi dovoljne. Izuzetno je zanimljiv fenomen kako nastaju: obično se klapice formiraju na već velikim i jakim forumima i nakon nekog vremena odluče da im je bolje biti sam svoj gazda. Onda zakupe neki prostor i dobro se slažu mjesec dana dok jedan od ogranaka klapice ne shvati da bi radije sami gazdovali pa tako od jedne klapice nastane još pet manjih. Na kraju svi skupa životare na tri do pet aktivnih korisnika koji ili odustanu od foruma uopće ili se vrate tamo gdje je sve počelo. Ista shema vrijedi i za političke stranke: sjetite se samo koliko je stranaka nastalo od HDZ-a i koliko je njih uopće opstalo. Ili životare ili su odavno izbrisane iz registra političkih stranaka. Iz tog sam razloga izvan aktivnog političkog i forumskog života. Ako nešto napišem, to je za dušu i skretanje pažnje na blog, a dežuranje po forumima i uvjeravanje neinformiranih me nikada nije pretjerano zanimalo. Uvijek volim reći da se ovo društvo brzo navuklo na hedonizam Zapada, ali ne i na radne navike koje dolaze s iste hemisfere pa odavno nismo proizvođačka, već samo potrošačka zajednica. Takve nas navike paraliziraju u kreativnosti i učinkovitosti pa je i logično da nemamo sluha za one koji su još uvijek kreativni i žele biti učinkovitima. Pogledajte samo koliko prostora u medijima zauzimaju inovatori, a koliko nebitne persone poput Gotovčevih i Super Silve. Ljudi koji na svjetskim natjecanjima osvajaju zlatne medalje u ovome društvu vrijede manje od bižuterije i posuđenog kabrioleta nekog lažnog celebrityja. Iako poput papagaja ponavljamo kako uviđamo taj uvrnut poredak vrijednosti, sve ostaje na toj konstataciji i nastavljamo dalje s konzumacijom gluparija koje nam servira ovo ili ono žutilo.
Ovaj tekst ima naziv takozvani i obuhvaća sve one samoproglašene individue koje uporno nameću svoj antitalent bilo da se radi o političarima, umjetnicima ili "stručnjacima" opće prakse. Dijelom je tu kriv i sustav obrazovanja jer se djecu ne usmjerava prema njihovim afinitetima, nego ih se zaglupljuje beskorisnim podacima kao što je visina crnogoričnog drveta. Žalosno je da se mora promijeniti deset ministara obrazovanja da se beskorisnost izbaci iz programa. S nadarenom se djecom slabo ili nikako ne radi, većinu se ubije u pojam jer nastavnik nema ni volje ni vremena, a spas je moguć jedino ako se promijeni škola i država (a što neki roditelji i čine). Taj vrtlog nesposobnosti nema kraja: nadarena djeca postaju prosječna, završe školu tek da imaju papir, rade posao koji uspiju naći pored onih silnih kćeri i sinova koje su tatice i mamice ugurale mimo reda (tu nastupa lokalpatriotizam pa nije rijetkost da se cijelo selo zaposli u drugom mjestu pa čak i metropoli u kojoj onda osnivaju zavičajne klubove u kojima nariču za rodnom grudom i istodobno se žale kako je ta metropola centralizirala državu). Na kraju se stvara sve veće nezadovoljstvo i animozitet, apatija koja najviše odgovara političarima jer s nekoliko šupljih fraza ovima lako usade lažnu nadu i 101. put ih prevedu žedne preko vode. A sve stoga što stvari nisu postavljene na svoje mjesto onda kada su trebale biti. Bojim se da je sada već kasno. Preko stotinu je tisuća mladih intelektualca napustilo državu, a želje za napuštanjem broda koji pluta su i dalje snažno izražene. Lako je moguće da na njemu ostanu tek poltroni i raspikuće.

Karneval civilizacije

02.09.2008.

Osobno mi je zanimljivo promatrati kako se ovaj svijet mijenjao kao da je cijeli u, istina sporadičnom, karnevalskom zanosu pa mu s vremena na vrijeme treba obrtanje ustaljena reda koji ga prešetava s margine grotesknosti na marginu tragičnosti. No taj ustaljeni red, norma koju su postavljali i postavljaju oni što o životu, a napose ljudskosti, znaju i premalo, nikako nije mogla parirati tehnologiji koja je, iako stvarana ljudskom strašću, uspješno izbjegla njezine boljke ostavivši svoje kreatore u slijepoj ulici.






Ako svoj kratak pregled započnemo lekcijom morala čiji su učitelji smjenjivani kako su se smjenjivala tumačenja prijestupa nad njime, dovoljno je sjetiti se kakav je status golotinja imala tijekom ljudske povijesti. U kratkim bismo se crtama mogli osvrnuti na nekoliko kontrolnih točaka: antičke obnaženosti koja je provirivala s gotovo svakog tijela, srednjovjekovne fobije koja se skamenjivala nad ženskim gležnjevima i prikazima Adama i Eve bez smokvina lišća, na današnji nudizam koji samo što nije zalutao izvan granica plaža. Istu bi nam priču mogla ispričati ljudska put koja je od bljedila pa do preplanulosti imala i još uvijek ima svoje krvave epizode. Od obilježja sunčanih krajeva preko obilježja onih što rade na zemlji (seljačka posla) odnosno onih koje kontriraju uzvišenu gospodsku bljedilu pa sve do omražena pojma iz kolonijalističkog rječnika da bi danas svatko blijed bio okarakteriziran kao onaj tko je bolestan ili si ne može priuštiti sunca - bilo u solariju, bilo na moru.




Ni lekcija znanosti nije prošla bez drame u više činova pa ste do prije samo nekoliko stoljeća mogli završiti kao žrtva paljenica ako biste se usudili natuknuti da je Zemlja okrugla; danas vas smatraju luđakom ukoliko to negirate jer svatko i bez škole zna da je Zemlja tek obična lopta na igralištu Mliječne staze. No nimalo mliječnim nije bio put da se dokaže kako u svemiru nema nikakvih ploča, a kamoli da na jednoj takvoj obitava ljudska vrsta. Osobno držim da je ovo jedan od najekstremnijih područja na kojima je do izražaja došla tipična ljudska osobina posesivnog posjedovanja stvarnosti.
Na području duhovnosti (koja se neprestano nadmudruje sa znanošću) nije bilo ništa manjeg obrtanja reda: od prvih šamana do već organizirana svećenstva koji su ili utjelovili bogove ili tek prenosili njihove poruke služeći kao ponton između dviju dimenzija - zemaljske i nebeske: otvorena je prava burza duha na kojoj se prodavalo grijehom i izlječenjem., a kupovalo strahom. Dotični su bili doživljavani kao spasitelji čije strpljenje i dobru volju (ako ih je uopće bilo) nije dobro dovoditi u iskušenje jer nitko nije htio riskirati prezir s neba. Istina, tek vidljiva dijela svemira, a ne nikakvih dveri sazdanih od mramora i optočenih zlatom u kojemu stoluje nabrušeni starčić kojemu je brada jedino što ima od ženskog roda. No tijekom "mračna" srednjovjekovlja sama insinuacija da to netko čini je rezultirala aktiviranjem svih mogućih sprava. Ali ne onih za fitness (negdje me u svom neredu sablaznio podatak da su još tijekom 19. st. u Zagrebu tako obilježenim ženama pomoću takvih naprava čupali dojke). Činilo se, pa i iz našeg uskog kuta gledišta, da je najvećom srećom bilo što prije osjetiti plamen pod nogama, a u koji je nerijetko bacano još jedno utjelovljenje sotonske duše - obična domačka mačka. Da ne bude zablude, mačke su i nadalje ostale u nemilosti pa ih naveliko truju, sakate, ubijaju, a najveći je civilizacijski napredak ako na njih, nakon što prolaznicima presijeku put, ovi tek pljunu. Ipak, kako je znanost davala sve više odgovora na mnoge nedoumice, ali i ispravljala nebuloze kojima je duhovnost manipulirala, strah je prosječna žitelja Zemlje sve više kopnio, no ne i potreba za samozavaravanjem o postojanju onog nekog koji bdije i sve zna o nama, o predestiniranom putovanju čiji itinerari sigurno netko nosi u rukavu ili barem kartama. Zato danas tako dobro trže moderni šamani, bacači graha, kavenih zrna, tarot karata i ostalih listova i listina.






Jedna priča se ipak nije puno mijenjala, ne zato što nije mogla ili smjela, već zato što je sljedba ustroja matice i radilica duboko, ali i nekritički ukorijenjena u svijest ljudskog društva. Kažem nekritički jer bi i 1 gram sive tvari trebao biti dovoljan da radilice shvate kako bez matice mogu opstati, ali ne i ona bez njih i da je njihov poltronizam jednako glup koliko i besmislen, pa čak i opasan jer onemogućava stvarni napredak. No, kako je takvo poimanje neosviješteno, prije ćemo dočekati propast ljudske civilizacije, nego da većina shvati sav apsurd ugnjetavanja od strane nekoliko polovnih mozgova koji se kriju iza volje naroda. Kao da su narod i njegova volja jamstvo za išta.
Ako je istina da se stoljećima prije suverenu aplaudiralo na još jednoj uspješnoj kakici, onda je istina i da se po tom pitanju nismo puno odmakli jer suvremena je demokracija upravo to i nastavila - podržavati onoga koji često nšta drugo ne radi doli - kaka (možda ne u tuticu, ali u foteljicu svakako) pravdajući se da ima podršku u kvorumima, nategnutoj većini, itd.
Naslijedivši razne promašene sustave u kojima je vlast značila savladati ljudske gabarite i time dobiti najviše dopuštenje za rušenje ljudskosti, propala militaristička i imperijalistička društva (održavana topovskim mesom) kojima je osvajanje jednog dijela ove nevidljive točke u svemiru značio gotovo kao cijeli svemir, suvremena demokracija i nije imala u čemu pronaći uzore, a kamoli u jedinkama koje povijest nije ništa naučila osim kako se dočepati vlasti pa makar i na jedan dan. Zapravo, kratkim osvrtom mi i ne nalazimo ništa doli borbu za vlast, stezanje različitosti, nametanje osobnih ideja i uzora, potrebu za unificiranjem osjećaja i mišljenja, manipuliranje manje bistrima i podložnima. Drugim riječima, fašizam je oduvijek bio na djelu samo u različitim oblicima i s akterima koji su više ili manje koketirali s ludilom, opojnim sredstvom ili nekim od božanstava (religija je uvijek pristajala uz vladare i vlastodršce jer je jedino na taj način mogla masovno prodati nepostojeći proizvod onima željnima kruha i vode).







Znakovito je još nešto, kako su sve te tvorevine propale zauvijek se nataloživši pod zemljinu površinu., dok se, suprotno tome, tehnologija suvereno uzvisila sondirajući prema površini Sunca. Ljudska civilizacija uspješno sondira u unutrašnjost Zemlje, vraćajući se svojim špiljskim navikama, ali s jednom razlikom: s handsfree i kreditnom karticom. Ali kako gdje, jer ovaj svijet dijeli duboka raspuklina jada i čemera s jedne i bezobrazne neumjerenosti s druge strane. Dok se one ne susretnu, tehnologija će sve više povećavati svoju prednost nad ljudskim, a karneval će se periodički nastaviti na radost onih maškara koje traže svojih pet minuta.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>