Životna igraonica

Nijedna žica nema beskonačno dugačak vrat, a ipak kročimo po njemu nadajući se da će nas negdje i odvesti. Naginjemo se, savijamo, tijelom hvatamo posljednji udah bestjelesne energije kako bismo opstali na visini dok publika zavidno, oduševljeno ili zgroženo iz navike aplaudira. Mi smo pokretne figure u predstavi života na njegovim strmim padinama, promatraju nas i ako smo dovoljno nisko podmeću nam, a ako smo previsoko, obasiplju nas i nimalo nemaju stida što su nas do jučer gazili povicima. No kada predstava završi, sve licemjerje i maske padnu u tišinu i tako do idućega kročenja na tanašni vrat posuđenog namota žice. Doći će, pa i uraniti, sezona u kojoj ćemo bez najave biti maknuti s repertoara kako bi neka druga figura preuzela naš kostim i vrijeme. Tako otkinute, izgubljenih uloga i lišene svakog pogleda i zvuka, prepuštaju nas lutanjima. Više nam neće dopustiti uspon: tko jednom biva prekinut, trajno se ostavlja po strani; jednom spušten zastor, tkan od naših inicijala, nikada neće biti podignut, čak ni u našu čast, i nema tog aplauza da nas vrati. A sve je počelo tek jednim posuđenim namotom žice, zar ne?

<< Arhiva >>