Životna igraonica

Može li čovjek preko noći otkazati susret sa životom na kakav se navikao, isprevrnuti ormare, odbaciti sve nosivo i nenosivo, ostaviti samo potplate i okrenuti leđa bez patetične riječi ili geste pozdrava? Do jučer to nisam vjerovao, no tako je odlučilo moje drugo ja, nametnik koji me nije parazitirao, već sam to plodonosno činio sam. Bio sam hazarder što početnički nespretno pleše sa životom na njegovoj ivici, izvana uređen, ali iznutra pomaknut, jedva sam dostizao svoje pogubljene dijelove. Znati da ćeš zaglavjeti i prestati riskirati bila su dva neuhvatljiva pojma. Gubeći vrijeme na sporedne i vozeći slijepim ulicama, život mi i nije bio toliko zakinut, ali ona kanonizirana strana podsvijesti željna opstanka bila je zaprepaštena. Brazdeći između dviju vertikala - prebrižne majke i vlastitih patronatskih misli, ponestalo je onoga što me vuklo na rubove - biti i misliti samo da bi bio i mislio. U mnoštvu popisa, neki su se smanjili, no to što se izlilo uliveno je u neke druge, stabilnije posude. Više ne nosim iste ovratnike, niti se okrećem za istim glasovima, na vremenu štedim kao da je vrijednosni papir jer ne znam hoće li sutra uistinu donijeti sutra. Ako se željezo kuje dok je vruće, onda se misli kuju u ravnodušnosti jer jedino tada nema otpora kod presuđivanja vlastitim navikama. Više ne jurim kroz život čekajući preksutra i žaleći za prekjučer, budim se da bih upoznao dan, njegove sate i minute koji više nemaju kazaljki jer sada sa sobom nosim pješčane satove koje nitko ne može navijati po želji. Sigurnosti radi, ni ja.

<< Arhiva >>