Životna igraonica
utorak, 27.01.2009.
Svijet u dvije dimenzije
Kiše su me spriječile da prošećem ulicom i pozdravim sve prozore; ostajući sam u sjeni zidova, dlanovima sam uplovio u džepove i uputio se k mislima. Iako je nisam kanio pozvati, za leđima se već navirivala sjena. Krenuo sam k posljednjim postajama svoje prošlosti nadajući se toplini nečija daha ili barem negodovanju zalutalih koraka, no osim vlastitih otisaka, nitko drugi nije pustio glasa niti ostavio traga. Bezvoljno sam sjeo na ispucale obraze bezbojna pločnika gužvajući još jedan arak umrljan tintom dok se preda mnom pružalo raskršće na kojemu su se jučer i sutra sudarali poput dva loša vozača. I ja sam se sudarao, ali s vlastitim mislima, dok se tinta razlijevala poput krvi, a araka ponestajalo poput zavoja; kao da sam tek na početku i kao da sam još do jučer sricao slova iste dvosložne riječi u imenu svoje stvoriteljice. Ali nisam od jučer i pišem dulje od prekjučer, i to iz posve sebičnih razloga: bio je to jedini način na koji sam poraz, poput otpatka, mogao neprimjetno iznijeti iz svoga doma. Nisu mi dali da žalujem jer rekoše da je to odlika slabih i izgubljenih pa sam žalio šutnjom i skretanjem pogleda pred onime u što sam odrastao - u formalnost tuđih zahtjeva. Formalnošću je postajala i moja okolina kojoj sam izmicao svakim novim tragom tinte gradeći svijet u dvije dimenzije. U njemu sam odigrao sve glavne i sporedne uloge, navukao sve privlačne i neugledne maske, bio sam cinik i bezbožnik, mizantrop i anarhist; odričući se pravila u hodu, tražio sam se u odrazu koji je ostao u tuđoj knjizi. Zalutavši u krive retke slamao sam da me ne slome, prezirao da me ne prezru i gazio da me ne zgaze. Nije me bilo strah jer bio sam stvoritelj svijeta koji je, da ne bude zanijekan, nijekao svakoga. Pa i Boga. Krivio sam da ne budem okrivljen, sudio da ne budem osuđen, no presudu nisam donio - presreli su je mojim pogubljenjem. Više se nisam mogao iskrasti da poraz poput otpatka iznesem iz doma, nisam mogao slamati, prezirati i gaziti jer po prvi me puta bilo strah stranca u meni, stranca koji samo sebe nije dovodio u pitanje.
Zgužvao sam posljednji arak papira, posljednju stranicu svijeta u dvije dimenzije, ulio tintu u bezimene rukavce, misli ostavio na cjedilu i istrčao na kišu da nađem prozore koje ću sutra pozdraviti ranim suncem.
Developed by: HomoLudens 2007-2012
