Životna igraonica

14. se veljače obilježava Dan svetoga Valentina. Rijetki je to blagdan Rimske crkve kojega prihvaćaju i oni koji se ne drže njezina kalendara, a kamoli nauka. Dapače, među njima ima i onih koji bi crkve najradije zatvorili, a kler poslali na njive. Osobno ne volim ispade koji pokušavaju biti blagdanima i blagdani koji se pretvaraju u ispade zbog pogrešna tumačenja nekog samoprozvanog glasnika koji masama, poput zakašnjela vjesnika, donosi histeriju. Za koliko ste svetaca zapravo čuli? Možda tri i uspijete nabrojati, no teško da ćete moći reći kako su živjeli i zbog čega su proglašeni svetima. Naravno, tu će prazninu ispuniti oni koji se najviše vesele eksploziji kiča - trgovci. Ponekad se čini da upravo oni spomendane održavaju živima, no znamo da nije tako jer pozadina njihovih priča zaudara na profit, što, istina, jako dobro pristaje uz hinjenu stvarnost koju živimo. Pitamo se što istina danas uopće znači i koga predstavlja: slom titana? Ako padnu najjači, tko će pronositi vrijednosti života i štititi one što ne sikću i ne reže na plemenitost i dobrostivost? Tko će zauzdati neznanje što se poput bijesna ata preprečuje objektivnu promišljanju i sagledavanju svijeta u njegovoj raznolikosti i punini? I konačno, kako da i tu nesretnu ljubav, koja je već odavna zbijena u jeftinu ambalažu, izvučemo iz bezdana površnih tumačenja?

* * *

Da danas, kojim slučajem, nekom vlastodršcu, ne nužno narcisoidnom primatu, kažete da je demon, vjerojatno biste bili sudski gonjeni, no sveti Valentin, liječnik i svećenik, nije živio u doba suvremene demokracije pa ga je njegova izjava da su rimski bogovi demoni, za koju je skupština tražila smrtnu osudu, stajala glave. Ipak, kako ne bi izbila pobuna zbog ovakve drastične odluke, car Klaudije II, koji je inicirao susret s Valentinom, a želeći upoznati osobu koju su jednako štovali i pogani i kršćani (složit ćete se da je danas teško naći takav uzor jer je prevladao miris pokvarene konzerve), je istu prebacio na gradskog prefekta koji je odlučio da se Valentina išiba i odrubi mu glava. Bilo je to 269. godine. Od tada se pa sve do 15. stoljeća svetog Valentina neće štovati kao zaštitnika zaljubljenih. A po čemu i bi, mogli bismo se pitati. Kao liječnik, liječio je mnoge, bio predan Kristu i zaglavio zbog svoje iskrenosti u doba kada se na kršćane gledalo s prezirom. Nikada i nigdje se nije bavio ljubavlju u smislu tjelesnosti, a još manje zaljubljenima. Dakako, ima raznih priča o njegovoj ulozi, no to su samo priče (barem po tome što ih Crkva prva nije priznala), tako da 14. veljače, na dan umorstva svećenika Valentinusa, gorljivog kršćanina, blagdanomani veličaju ljubav mašući laticama kao da su fabricirani u bajci od jedne stranice. Jedna stranica, jedan dan...Čini li stranica knjigu? Čini li dan život?
Što se uopće slavi 14. veljače? Ništa i svašta pomalo, dovoljno da se kršćanski svetac Valentinus i rimska božica Juno, zaštitnica braka, nađu na istoj stranici kalendara i da je malo antičkog, malo kršćanskog, malo božica, malo mučeništva i puno raznoraznih osobnih i neosobnih interesa našlo svoje okrilje. No riješivši ovu nedoumicu, zapeli smo u novoj: čemu poseban dan za ljubav kada on ne može pružiti ono čega nema, ali ni povećati vrijednost onome čiji je svjedok? Tko voli i poštuje drugoga činit će to i bez sumanuta traženja posljednjeg cvijeta pred kraj radna vremena kvartovske cvjećarne ili preznojavanja što je zaboravio na svoje obveze. Ljubav nije obveza, već potreba svih istkanih iz milosrđa nepogrešive majke prirode. Tjeranje na dužnost nas čini nesigurnima u sebe same pa se često damo u zbjeg - misleći da ih napuštamo, zapravo ostavljamo jedino sebe dok nas netko opet ne uhvati u svoje mreže. Ne, ljubav nije plitka lokva koju je skrivila slaba kiša, ni usamljeni list kojega je prizemljio zalutali povjetarac, ona je dublja od ljudskog pogleda, veća od svakog nadahnuća i postojanija od života. Zašto je krotimo slabošću i obezvrjeđujemo materijalnom vrijednošću? Saznajte, ali pitajući sebe, a ne druge.

* * *

14. je veljače još samo jedan dan u kalendaru života koji ne živi bajke, a htio bi. Vabljen zabludama i neistinama, odbacuje ljudskost kako bi pripadao njezinoj slabosti, skitao duhom i zametnuo odgovornosti. Ima li boljeg puta od onoga koji vodi među maske i uprizorenja o svijetu kojemu ne pripada? O svijetu u kojemu stanuje ljubav. A sutra? Sutra će se vratiti u sporednu uličicu svijeta u kojemu ljubav tek navraća i nije uvijek dobrodošao gost. Nekada kao kršćanin među Rimljanima, danas kao čovjek među ljudima.

Ne, ne želim vam sretno Valentinovo, nego pokoj vječni svima koji su, poput Valentinusa, iskrenost platili životom.

<< Arhiva >>