Tako započinje priča Zagrepčanina koji je svoju priliku dobio miljama daleko od zemlje znanja - na njemačkom sveučilištu Cottbus. Očekivano, on je tek jedan od 67.473 ljudi koji su u posljednjih osam godina napustili zemlju u kojoj je velika samo zaduženost i u kojoj se promjene uglavnom odnose na zatvaranje pregovaračkih poglavlja. Ponukan osobnim iskustvom i razgovorima s pametnima i pametnijima, odlučio sam se i osobno, unutar naredne četiri godine (jednog mandata), odreći statusa vječna eksperimenta pa ću tako, za razliku od svog naivnog oca koji je kolektiv stavio ispred pojedinca, pa potom bio pregažen od tog istog kolektiva, pokušati ostvariti ono što bih ostvario i ovdje da umjesto nebitna CV-a imam bitna rodijaka. Ali, jedno je sigurno, u Bosnu i Hercegovinu ne idem jer s te postaje svi kreću put Hrvatske koristeći blagodati dvojna državljanstva. Međutim od tog koristoljubiva iskorištavanja dviju matica nijedna od košnica nema prosperiteta - jedna se opustošuje, a druga postaje pretijesna i nužno dovodi do animoziteta pa čak i otvorene agresije jer su novi samoproglašeni domaćini donijeli novi raspored i obrasce ponašanja učinivši domaćine gostima, a sebe domaćinima pa čak i kućnim relikvijama. Kao gost mislim da bih radije ispraćao vlakove na željezničkoj postaji u sibirskom Krasnojarsku nego ikada više dopustio da mi balavac, koji je do jučer nosio kablove na televiziji ili predavao ključeve na recepciji, glumi nadređena. Ja, obrazovani i uzorni građanin, stajao sam u redu kao zadnji krumpir čekajući potvrdu svoje uzornosti kako bih na sprdačini od posla sa svojim nadređenim, bez znanja, obrazovanja, morala i s dosjeom, potpisao ugovor i postao njegovim zakonitim kmetom. Potpuna dojma radi, ustat ću, staviti ruku na srce i zapjevati...hm...A možda i neću. Zapravo, bojim se i pomisliti koliko je ozbiljnih funkcija podijeljeno neozbiljnim personama, koliko je podobnih postavljeno na nepodobna mjesta, koliko je znanja oskvrnuto neznanjem, koliko je zbilje uništeno diletantizmom.
Čega još ima zanimljivog u zemlji znanja? Osim promovirana, mitom i korupcijom kompromitirana, člana akademske zajednice, puno toga, ali nekako sumnjam da to odveć brine društvo koje se zabavlja paradama i dernecima, a i bojim se kako ne postoji dovoljno duga nit da se nanižu svi biseri onih koji, nažalost, nešto predstavljaju u ovom društvu. Konkurencija je doista jaka i kako izabrati boljeg od najboljeg kada su svi vrhunski? Je li as kojega tražimo dužnosnik koji svoju kaznenu prijavu tumači kao "nema tko je nema"? Jasno, to je najnoviji trend, zalijmo ga pjenušcem od jednog eura uz narodnu "Ponosan sam što me tuže, vrijedim, druže, vrijedim, druže". Nakon tvrdnje u parlamentu da svaka žena vrijedi onoliko koliko ima djece, hoće li novi trend uspostaviti načelo da svaki čovjek vrijedi onoliko koliko ima prijava? Ako o ovome budu snimali film, molim vas, nemojte me zvati u ekipu. Je li možda as uprava koja daje otkaz onome tko je ukazao na zaposlenika s krivotvorenom ispravom jer je, nedajbože, narušio ugled tvrtke, a prekršitelja zakona, lokalnog nevaljalca, majčinski zadržala jer ga je ionako spasila stara majka zastara? Kako i ne bi kada je mali solidno radio i, što je najbitnije, šutio. Ovo je pouka svim "zlim" jezicima, kojima je do pravice, da je šutnja - posao. A lijepo je kazao dobri stari Krleža da pravicu ne traže ni među violama. Je li možda traženi as socijalna država koja uzima najslabije plaćenima kako bi njihovom sirotinjom popunila rupe svoje nesposobnosti? Pa to ne može biti, nitko nije toliko siromašan da ne bi mogao dati još. Novac, dušu, svejedno. Dok glasuju za tebe, uzmi im barem porez na budale. Ne, uistinu je nemoguće izabrati asa i bolje da se vratim Alisi u Zemlji znanja. Možda ona pronađe perspektivu u društvu bez zrna strategije i bobice perspektive; u društvu u kojemu stranke, pokreti, sindikati, cehovi, tvrtke i tvrtkice, vrve sukobima povedenima isključivo iz osobnih interesa. Nikoga nije razveo Tito ili Tuđman, ljevica ili desnica, prošlost ili budućnost, ateizam ili teizam, nego mjesto za stolom za kojim se odlučuje. Titoisti su postali veći tuđmanovci od sama Tuđmana i obratno, ljevičari su se jednim pokretom presvukli u desničare i instant-domoljube, ateisti su naglo pohrlili u crkve izbacivši iz prvih redova klecala one koje su do jučer smatrali neprijateljima. Ali svi se oni nikada međusobno nisu razlikovali u jednome - žeđi za jednom jedinom stolicom. Svi znamo kojom. I nakon svega, pitam vas: Kakvu budućnost ima zajednica u kojoj je malo kojem pojedincu stalo do nje same, od koje se bježi čim se stvore uvjeti za bijeg, a ostaje samo ako se vjeruje u ideale ili ima dobro zaleđe? Kada nema jednakosti ni morala moja je zajednica moj tanjur, ovisno o tome koliko je ispunjen ovisi i moja briga za nju. Ne razmišlja li puno nas na taj način? Naravno, jer većina nas vjeruje da nema ljubavi bez kruha.
Ovih sam dana, listajući malo tuđe uratke, naišao na tekst cijenjene blogerice herminike za koji smatram da se odlično naslanja na ovu temu usprkos tome što je napisan prije tri godine. Kako i ne bi kada je tema odljeva mozgova uvijek aktualna. Em nemamo nešto mozgova (ako je suditi po prosječnom kvocijentu inteligencije u Hrvata koji je navodno među najnižima u Europi), em se odlijevaju kao vino u pijana vinara.

Oduvijek sam tvrdio da je u ovakvoj kulturnopolitičko-ekonomski projektiranoj Hrvatskoj stopa nataliteta sasvim zadovoljavajuća i ako će nas za četrdeset godina biti milijun manje, još uvijek ćemo kulturu posjećivati na smetištu, a obrazovane na burzi. Da pojasnim, nije problem kada obrazovana osoba mora raditi bilo što u uvjetima manjka boljeg radnog mjesta, ali postaje problem kada takvo radno mjesto postoji i pripada nečijem neukom pulenu. Sposoban čovjek u uređenu društvu daje preporuku za znanje, onaj nesposoban u privatiziranoj zajednici daje preporuku za rod (usput, sjećate li se majke-političarke koja je raspisala natječaj na kojemu je pobijedila njezina kći i člana vijeća koji se za dotičnu odlučio na temelju njenih genetskih predispozicija?). Osim takve sudbine, što bi nas još trebalo zabrinjavati? Činjenca da populacijski starimo i da ćemo se zbog administracije, kojoj nedostaje proteza da postane učinkovitom, načekati gebisa?

Za gebis sam se možda i šalio, ali s neželjenim čedima društva baš i neću. To su vam oni primjerci društva koji su, ne svojom krivnjom, postali žrtvom nedostatka ikakve mu strategije, i to najviše na području obrazovanja. Uvjereni kako znanje i poštenje imaju neospornu moć, upali su u najveću moguću zamku lakovjernosti i postali objed licemjerju. Tako su za jedne previše kvalificirani, za druge nemaju zadovoljavajuću kvalifikaciju ni za pranje kvaka, a treći s njima ne žele ni razgovarati. I tko onda ne bi poželio studirati do kraja života? Mnogima će to razdoblje pružiti najveće beneficije u životu i najmanje brige o stvarnosti kako obrazovanje nema niti želi imati veze s potrebama tržišta. Ta tko je vidio ukloniti šepava konja iz utrke ili ukinuti program koji je izgubio svrhu čim je napisan i postoji samo da bi nekom predavačkom koru osigurao ariju egzistencije? Neka samo prezadužena država i čeljad bez budućnosti financiraju autonomna sveučilišta načeta mitom i korupcijom. Tko ne bi poželio biti barem statist u ovakvoj drami? Ja prvi, ali imam ozbiljniji angažman, žalim.

Blago zemlji koja ima viškova za hraniti burzu, a manjkova za posao. Nadam se da je tako dobro stanje i u robnim rezervama: viška plahti, a manjka hrane. Barem ćemo sa želucima moći zaigrati Malu Floramy. Ali vratimo se našim migrantima i zanimljivim razlozima seobe.

Priznajem, zabrinut sam za budućnost naše mladosti koju smo zadužili preko nosa, a da joj istodobno nismo osigurali ni gaće, a kamoli sutra. Naprosto ne vidim da je itko voljan prekinuti plemensku tradiciju u kojoj je straješina jedini krojač sudbine zajednice - početak i kraj kolektivna postojanja. Većina se miri s nedostatkom kriterija, manjkom prava i viškom obveza, misleći da šutnjom kupuje mir. Oni koji se pokušavaju otrgnuti od takvih običaja bivaju proglašeni oskvrniteljima tradicije i temeljnih vrijednosti iako su iste potrošile sve argumente zbog kojih bismo morali ostati njihovim dobrovoljnim zatočenicima. Napola pripitomljeni, napola demokratizirani, nimalo pismeni, to je kratak opis društva koje od mehanizama demokracije koristi samo nadglasavanje - budala nad pametnima. U tom nadmetanju pametni obično bivaju pometeni jer je poznato koliko malo vrijedi kilogram mozga iako odavna nema deutsch maraka i čuvara pečata. Ostale društvene aktivnosti uglavnom čine ceremonijali, red bljutave pristojnosti i degutantna kiča koji neprestance uvjeravaju da se u raju nijedna polica nije pomakla i nijedan glas čuo protiv. Sve je u savršenu redu, sve baterije rade kao nove, a povezi su na pravome mjestu. Oči ionako ušima ne vjeruju pa njima ostaviše slobodu. Ali jednoga dana kada se baterije isprazne i skine povez s očiju, raj će izgubiti poklonike. Hoće li biti spremni osuditi idole i prihvatiti posljedice straha od odgovornosti? Ne mogu više gledati kako olako, lakše od vode, prolijevamo odgovornost prema svojim potomcima, kako inertnost i nesposobnost postaju potporanj budalama i raspikućama i kako se mirimo s tri loša polurješenja. Jedno od njih su štrajkovi koji sve manje postaju ozbiljni otkada je blagoslov sindikata narodu zabranio javno okupljanje na javnom mjestu, a broj štrajkaša postao manji od broja sudionika na seoskom vjenčanju. Uostalom, gromoglasno najavljeni uvijek završe u piskutavu tonu s naglaskom na povlačenje većine zahtjeva. Poput obazrive djece koja u zadnji tren korigiraju popis želja shvativši da im roditelji nisu Djed Mraz, i ova djeca, nakon što se dobro posvađaju i podijele oko toga što imaju, a što ne daju, shvate da jedini pravi put vodi kući. I tako, svaki put iznova, otkrivaju taj put. Drugi pak misle da je izlaz u revolucionarima-naturščicima koji s interneta, na kojemu okupljaju masu nezadovoljnika, kreću u osvajanje bolje sutra. Osim što im se tijekom promjene dimenzije broj dobrovoljaca mahom pogubi, ni ova djeca svoj popis želja nisu složila na način da roditelje, a ne Djeda Mraza, uvjere u ozbiljnost svojih zahtjeva. Umjesto zuba, pokazala su tek jezik i ostala pojedena prije revolucije. Oni treći uopće ne eksperimentiraju, jednostavno uzmu kovčege i potraže mjesto s manje buke i više rezultata. Takvih je u zadnja dva desetljeća otišlo više od stotinu tisuća. U skladu s općom učinkovitošću raznih istraživanja i analiza, ni ovaj problem odljeva mozgova "nije dovoljno istražen i stvarno je stanje nepoznato" pa se samo pretpostavlja da je "Hrvatska, navodno, zemlja s visokom stopom emigracije visokoobrazovanih". Ali ne treba gledati tako crno, društvo je dobilo priliku za uvozom jeftine radne snage. Tako radi pravi strateg: prodaje zlato za toaletni papir. Kao da narod zna što je to karat.